aurora1

26.05.2011., četvrtak

Zakon privlačenja

(Izvadak iz knjige Sefer Jecira – Knjiga sazdavanja. brat Vasa – Aurora Aurea)
auroraaurea@gmail.com


II, 5 – Kako ih je On merio i pridruživao? – Zadubimo li se kontemplativno u kosmički tok možemo videti da je sve kretanje, da je sve energija: vibracija, pulsacija i oscilacija, da je sve neka interakcija, privlačenje ili odbijanje, da je sve odašiljanje i primanje. Sav život Kosmosa je komunikacija: odnosno preuzimanje i isporučivanje, akcija i reakcija. Još je antički mislilac Heraklit (kraj VI i početak V stoleća stare ere) je opservirao: »Sve teče – pantá reí.«
Odašiljanje i primanje, odnosno preuzimanje i isporučivanje je zakon-princip na kome je ceo Univerzum od Stvoritelja, Otac-Majka Boga, Svetog Dvojstva, Elohima, podignut.
I reinkarnaciono-realizacioni tok duše obeležen je Zakonom privlačenja istovetnosti. Odelovljena duša, ukoliko je čista, može otići Bogu, ukoliko je opterećena zemaljskim grehom vraća se na zemlju u telo ili vampirski priljubljuje za čoveka koji živi na njenom vibracionom broju. Još se autor ‘Propovednika’ pita: »Ko zna da li dah ljudski uzlazi gore, a dah zveri silazi dole k zemlji?« (3:21) – Prah ide prahu (ukoliko ga Duh ne preobrazi), i duh ide duhu: »Sve što je iz zemlje u zemlju se vraća, i što je iz vode došlo u more odlazi.« (‘Sirah’, 40:11, v.: 41:10) – U ‘Knjizi Postanka’ Gospod ukazuje nevernom čoveku kome je dao svoj Dah: »Prah si, u prah ćeš se i vratiti.« (3:19) Kao što se prah vraća prahu, zemlji, tako i duša, duhovno telo, treba otići svome Izvoru, Nebeskom Duhu: »... Svi će se rastvoriti u svojim prvobitnim izvorima.« (‘Evanđelje po Filipu’, verz 10) – Sve slične vibracije, odnosno ljudi sličnih vibracija, bilo čistih ili nečistih međusobno se privlače, susreću i nalaze: »Čovek se spaja sa čovekom, konj se spaja sa konjem, magarac se spaja sa magarcem, pripadnici rase se pridružuju sebi srodnima. Slično tome, duh se udružuje sa duhom, misao opšti sa mišlju a svetlost uzima udeo u svetlosti.« (Ibid., verz 113)
Temeljni duhovno-interakcioni zakon stoga glasi: Istovetnosti se privlače, odnosno: isto privlači isto ili slično. Jer: sve odaslato se magnetiše, a sve namagnetisano se privlači i biva privučeno. Ništa odaslato ne promašuje cilj, jer sve je svest i prenos, i sve je svesno cilja, i u svakoj energetskoj emisiji leži cilj i meta.
Dakle, sve je odašiljanje, sve odašilje energiju, jer sve je kretanje, sve se kreće, sve je pokrenuto, i sve pokrenuto i druge pokreće; sve je privlačenje, odnosno svaka vibracija i svaka tvar biva privučena od neke druge srodne ili identične vibracije.
Sve što radimo i preduzimamo, sve prati energetsko odašiljanje, kretanje i namagnetisavanje pokrenutog, a sve što se kreće ono kao magnet privlači i biva privučeno. Svako duhovno odašiljanje je polarizovano: ono u sebi sadrzi Pozitivni i Negativni Princip, bilo u čistom vidu ili na Dole preobraženom (kao niska titracija). No i u niskoj titraciji prisutan je Otac-Majka Princip, Sveti Polaritet i Dualitet, jer Bog je u svemu, i ništa bez Njega ne može da postoji i da opstane. Bilo nešto pozitivno ili negativno, čisto ili nečisto, u svemu je Božanska Pozitivnost i Negativnost, Sveto Dvojstvo, Pra-Ljubav i Pra-Mudrost (Premudrost). Bog sve održava ali Bog sve ne podržava, odnosno u svemu se ne izliva podupiruće blagodatno.
Gde odašiljemo, tu gradimo i svoj magnetizam, tu bivamo i bićemo privučeni. Gde nam je blago tu nam je i srce. Čije je srce uz Boga, čije su misli u Nebu Večnosti, on ce i posle smrti tela biti privučen u Nebo? Čije su misli uz mammona, on će i posle smrti biti uz mammona, biće kao vampir privezan za zemaljsko i njegove žudnje će ga goniti da se opet rodi na zemlji i da opet 'živi' za ono mračno i nezasito, i Mrak će živeti kroz njega, jer on pripada Mraku kao duhovni mrtvac. Ono što privlači to mu pripada i tome on pripada.
Vidimo da se po zakonu duhovne interferencije, sve privučeno međusobno pojačava. A isto privlači isto jer sve želi da bude jače, ili bar da ima osećaj jakosti. Zato se i oni koji ne teže Jakome, Unutarnjemu, Bogu, okupljaju i udružuju protiv Boga u razne institucije moći, sekte, slavoljubive partije, subverzivno-revolucionarne grupe, navijačko-huliganske družine, mafijaske klanove, ... I najslabiji se u okruženju istomišljenika osećaju 'jakima',... Za doživljaje trenutne i prividne 'jakosti' oni se odriču večne Jakosti, večne Snage.
Čovek takođe podleže ovom zakonu. Ono što on odašilje iz sebe svojim delima (osećanjima, mislima, rečima i postupcima), to je njegova svest, to on jeste, to postaje: ko čini zlo, on jeste zlo i zlotvor. Ono što čovek odašilje, to mu se i vraća, to ga i obeležava, žigoše, oblikuje. Kako se sve odaslate energije povezuju sa drugim srodnim energijama, to se i čoveku ono umnoženo, pojačano vraća, ono što je on odaslao svojim delima. Ko npr. odašilje ljubav, prima pojačano ljubav, ko odašilje strast, on prima pojačanu strast, koja ga jos više razgoreva: on je sam tvorac svoga vrtloga negativne energije koja ga vitla i porobljuje. Dakle: istovetnosti se privlače, privučene pojačavaju, a pojačane vraćaju se svome nosaču, emiteru. Jer Bog, Nosač Univerzuma, u svemu je prisutan, i sve istorodne vibracije povezane su sa svim takvim vibracijama.
Onaj koji odašilje Svetlo, Svetlo je njegov Život, on se povezuje sa Svetlom, on je jedno sa Svetlom, tako je on bogorodac Svetlosti, jer je ispunjen Svetlošću. Ko zrači Svetlost, on putuje u Svetlosti i Svetlošću. Njegov Put je Bog, Istiniti, Živi. Ono čime je čovek ispunjen i što ga ispunjava, ono što ima u sebi, on to i zrači iz sebe. Uvek zrači sebe, i onda kada zrači vibracije preuzete od drugih, jer je on od drugih privukao samo ono što već ima u sebi. Svako zrači ono što jeste, zrači svoju svest: svoja osećanja, misli, reči i postupke. To je ono što ga oblikuje i čime oblikuje svet oko sebe. Zato i spoljašnje izražava unutarnje, zato i duša i telo stoje u uzajamno povratnoj interaktivnoj, revetzibilnoj vezi.
Opet vidimo: slično teži sličnome, slično nalazi slično, slično vidi slično, slično pokreće slično, slično razgoreva, pojačava slično. Zašto satanske snage predvođene Ognjenom Zmijom mogu da razgorevaju negativo u nama? Zato što mi u sebi već imamo zlo i tragove zla, zato što nezasiti plamen, zlo, hranimo zlim delima. A ko odašilje zlo, on i prima zlo. I ko ne živi u Sebi, ko je kroz bes, strast ili zavist izvan Sebe (time i izvan Boga, jer Bog je naše istinsko Sebstvo, naš istinski Život), on prepušta svoj telesno-duševni hram Pustošniku, Zlome. Zlo privlači i povlači zlo. Čist čovek, duhovno upotpunjen, Jak je i Veliki je čovek, jer kroz njega živi Najveći, Bog: on Boga prima, s Bogom se spaja, on Bogom voli, jer Bog je Ljubav, Boga odašilje: on je otac, suprug i sin, odnosno majka, supruga i kći Svete Sile, Dvojedinog Trojstva. On je jedno sa Bogom, savršeno prožet Bogom, sa Kojim nikad ne može biti jednak, jer Bog je sveprisutno Bivstvo.
Ono što zračimo iz sebe, to je naša svetlost kojom gledamo. Zato i svako ponajprije vidi samo sebe i susreće samo sebe. Nečisti, onaj kome oko nije čisto i svetlo, vidi i potvrđuje sve druge kao nečiste (jer ne vidi balvan u vlastitom oku), ono što sam trenutno jeste. Istina, Svetlost, se ne potvrđuje i ne dokazuje, ona Jeste, i Ona se osvedočava i pokazuje onima koji vide stvari onakvima kakve one jesu u Bogu, Istinitome. Čistima je sve čisto; čisti vidi ono Čisto i Lepo u svakom čoveku, Boga, Onoga preko koga i oslovljava ono nečisto. Ko ne čini svetla dela, on i ne može gledati Bogom, Svetlošću, on se i ne može kretati u Bogu, Svetlu, Putu Života, Putu Istine, njegovo oko je zatvoreno. Stoga Bog, Sveto Oko i Sveto Svetilo, prosvetljuje samo one koji čine svetla dela. Jer svetlo privlači svetlo.
Ko ima zlo u sebi, on i zrači zlo iz sebe, on samo zlo vidi i potencira u drugome, on i pokreće zlo, razgoreva ga u drugome; on u bližnjemu vidi samo negativno, vidi samo sebe, jer ne preispituje sebe, jer poznaje sebe: ni svoje nisko ni svoje istinsko Sebstvo, a njega ne upoznaje jer nema ljubavi za Istinu, Istinitost i Istinitog, jer nema veru i vernost, jer ne veruje u Istinu i ne čini dela iz Istine. Stoga se i protiv bližnjeg bori onaj ko neće da se izbori sa svojim nižim sebstvom, sa svojim negativnim unešenim i izgrađenim programima, ko neće sebe da ispita i promeni, ko neće svoj život da meri Hristom Bogom, Najvišom Merom. Slepi čovek uvek sve svoje (slabosti) projektuje na druge, drugome pripisuje ono što neće da vidi, prizna i borbeno odstrani iz sebe. Zato se on i slepački bori protiv bližnjeg, boreći se tako i protiv Hrista, Sveprisutnog Duha.
On što nosimo u sebi – to je naš magnet, time se povezujemo sa drugim, time smo vezani, tome se radujemo: Similis simili gaudet (»Slično se sličnom raduje.«) Vidimo zašto se ljudi povezuju u partije, sekte, klanove, gangove, ...? Da li se u narodu s pravom kaže da s kim smo – takvi smo? Da li primamo ćud od drugih, i da li drugima na neki način prenosimo svoju ćud? »Ko smolu dira, ulepi se; i ko se druži s oholicom, postaje kao i on.« (‘Sirah’, 13:1) – »Ko s vucima živi, mora i da urla.« Petronije Arbiter: 'Puteoli', 3)
I kada govorimo o 'razmeni' energije, to je relativan pojam, jer drugima dajemo i možemo dati samo sebe i ono što već imamo u sebi. Ko je negativan, on i 'razmenjuje' negativnu energiju: on i sa negativnom i inertnom energijom radi. Onaj ko neprestano radi sa negativnom energijom, ko toči plamen zla i laži, na kraju će u moru tog plamena i sam biti potopljen i zarobljen.

- 19:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Hologramska svest

(Izvadak iz knjige Sefer Jecira – Knjiga Sazdavanja. brat Vasa – Aurora Aurea)
auroraaurea@gmail.com



I, 6 – ... njihov broj je smešten u njihov početak; njihov početak u njihov /bes/kraj, ... Kazujući da je svaki Sefirot u svakom drugom prisutan, te da je svako Slovo sa svakim drugim pridruženo (II, 5), afirmiše se i potvrđuje se hologramski princip Univerzuma. – I u 'Zoharu' se iznosi da kada je Sveti stvorio čoveka usadio je u njega sve slike Gornjeg i Donjeg Sveta, »i sve se nalazi u čoveku, koji stoji u liku Božijem.« (II, 75 a) – Da bi se shvatilo jedinstvo svih bića u Bogu i Bogom, neophodno je videti Boga kao Univerzalni i Suštastveni Princip Zračenja, sondirati način bivstvovanja (modus essendi) božanskih bića. Istočna misao naslućuje i aksiomatski skicira to jedinstveno preko koncepta identiteta brahmana i atmana. Tako se u 'Isa-upanišad’ za Postojanje-Jednotu ukazuje: »I kreće se i ne kreće se; daleko je a i blizu; to je u nutrini svega a i spoljašnost u svemu. Onaj ko sva bića upravo u sebi vidi, i u svim bićima sebe, zbog toga ne žali. Jer ako je u svim bićima spoznao sebe, kakve opsene i boli da se plaši, jedinstvo videvši; On je u sve prodro, blistav, bez tela, neranjiv, bez mišića, čist i nedodirnut zloćom.« (5-8)

Hologramski predstavljeno
heptaričko Drvo Života

I Darśana-upanišad slično prezentuje: »Kada sva bića posmatramo samo u vlastitom sopstvu, i u bićima sopstvo, tada Brahmana dopada. A u zadubljivanje stao kada ne gleda bića sva, postao jedan sa višnjim, tad potpun biva ovaj.« (X, 10-11).
Da bi se razumelo jedinstvo očišćene duše, božanskog bića i Boga, Božanstvene Stvarnosti treba razumeti i spoznati bazični gradivni zračeće-komunikacioni, hologramski (grč.: hólos = ‘ceo’, ‘sav’, ‘potpun’; gráphM = ‘pisati’, ‘beležiti’) princip Univerzuma, shvatiti da je esencija (= način na koji nešto suštinski postoji) svakog bića u svakome drugome biću prisutna kao Svetlost i Snaga, kao Bog, Život.
U Kosmičkom postojanju sve je energija, sve je vibracija, sve je svest, sve je zračenje, jedini polarisani komunikacioni princip: Odašiljanje i Primanje, odnosno preuzimanje i isporučivanje. Svako čisto biće zrači Sebe, svoj istinski Život: Boga, odnosno Božansku Energiju, Čistotu, Finoću, Duhovnu Svest. Ono što duhovno biće zrači kao mikrokosmos, kao oblikovani Univerzum, kao sunce života, to se kao savršena slika može videti tamo gde je odaslato i u svakom drugom duhovnom biću. Gde se odašilje, tamo se gradi zračenje Sopstva, Duhovne Svesti, projekciono se gradi kao slika i oblik. Zračenje gradi oblik i izgrađeni oblik zrači ono što ga je izgradilo i gradi ga. Svaki eterični zrak, impuls, nosi u sebi sliku i oblik odašiljača, jer odašiljač može da zrači samo sebe, ono što ima u sebi, i ono što dotiče u njega, što privlači. Pošto svako biće zrači u svako drugo, jer sve prožima i nosi Bog, Punina Zračenja, Kvintesenca, to svako duhovno biće nosi u sebi sliku zračenja i oblik zračenja, komprimiranu projekciju svakog drugog bića. Svako biće biva kao božanstvena esencija u svom bližnjem, a njegov bližnji je opet božanstvena esencija u njemu, esencija Beskonačnosti. Onde gde duhovno biće odašilje svoja osećanja, svoju svest, tamo jeste projekciono prisutno, jer je sve svest. Stoički mudrac Marko Aurelije ukazuje: »Moraš misliti i na isprepletenost svih stvari u kosmosu i na njihov međusobni odnos. Jer su, u izvesnom pogledu, sve stvari međusobno povezane i tako su sve u međusobnom srodstvu. To je zato što one proizlaze jedna iz druge, da bi kretanje bilo sređeno i skladno, i da bi sve što postoji bilo jedinstveno.« ('Razmatranja o samom sebi', VI, 38 – prevod: Albin Vilhar)
Bog kao Život i Zakon Univerzuma, kao Okean Jedinstva, zračeće prožima sve vidove svesti, bića, stvari i pojave. U duhovnim bićima sve je očigledno, svaki oblik, svaka svest. Svako biće svagda zrači Sebe, svoj istinski Život, Boga koji nosi njegovu svest i njegov lik: zato je i svagda kao zračeća esencija prisutno u svakom drugom biću, jer Bog, Bivstvo, svakog trena prožima sva bića i zračeće nosi njihove likove i forme, njihovu svest. Tako je svako biće (zračeće suštinski, kao esencija), po Bogu sveprisutnome prisutno u drugome, svako biće je blisko drugome biću, jer sve je u Bogu, Hologramu, Bliskome, Koji sve prožima i nosi jedinstveno, Koji se uliva u svaki mikrokosmos, živi u svakom mikrokosmosu i izliva se iz svakog mikrokosmosa: »... U Njemu živimo, i mičemo se, i jesmo ...« (‘Dela apostolska’, 17:28)
Ono što živi u struji Univerzuma jeste esencija Univerzuma, Obilje, Sopstvo koje iskazuje samo sebe (Sebstvo, Samstvo). Čisto duhovno biće, anđeosko biće, Sopstvo je koje je postalo oblik i čije zračenje nosi taj oblik, koje ga i univerzalno projektuje: u svakom drugom biću i obliku. Tako su i nebrojene snage Univerzuma prisutne kao esencija u duhovnom biću: zato je i ono mikrokosmos u makrokosmosu, naslednik Beskonačnosti. Grčki mislilac Diogen (404.-323. g. s.e.), Platonov savremenik, učio je da je »sve sadržano u svemu i da sve prolazi kroz sve /Ŕq˝Ä' ˝ Ŕ¶Ăą ş±v ´ąp Ŕq˝ÄÉ˝ µ6˝±ą »słÉ˝/.« (Laertije, VI, 73) – Sve čisto i istinito se u čistom i savršenom biću sjedinjuje i pojavljuje. U svakom duhovnom biću je čitavo Postojanje kao Svetlost i Snaga prisutno i zastupljeno; tako je Beskonačnost njegovo istinsko i pravo duhovno Vlasništvo i istinsko Bogastvo, Nasleđe, Svetlost Obilja u kojoj i iz koje živi i deluje.
Živeti u hologramskoj svesti, biti jedno sa Sveprisutnim Bogom, ne znači razliti i rastočiti svoje eterično biće u tekućem, eteričnom, impersonalnom Bivstvu, već se priključiti na Svetu Struju, te živeti i pulsirati u njoj, nju optimalno i maksimalno prihvatati i isporučivati, zračiti, rađati. Isus u Svojoj molitvi pred hvatanje to iskazuje rečima: »... Da svi budu jedno, kao što si Ti, Oče, u Meni i Ja u Tebi, da i oni budu jedno u Nama ...« (‘Jovan’, 17:21) – Bog, Punina (grč.: PlrMma), Alfa i Omega, Izvorište i Utočište, jeste u svemu prisutan, ali (nakon Pada) On nije u svemu moćno, optimalno i maksimalno prisutan. Za Božiju Crkvu apostol Pavle ukazuje: »Ona je Njegovo Telo, punoća Onoga koji sve ispunjava u svemu.« (‘Efescima’, 1:23) – Kada se desi i postigne da Bog sav Svet, počev od Svoje Crkve, ispuni moćno Sebom, tada će i sav Svet u Duhu biti podložan Hristu Božijem kroz Koga je i stvoren: »A kad Mu sve bude pokoreno, tada će se i sam Sin pokoriti Onome koji Mu je sve podložio, da Bog bude Sve u Svemu.« (‘Korinćanima’, 15:28) – Sve je stvoreno iz Boga i Kroz (Hrista) Boga, i sve treba biti ispunjeno Bogom, Svetom Puninom: »Sve je, naime, od Njega, kroz Njega, i za Njega. Njemu slava u sve Vekove!« (‘Rimljanima’ 11:36) – Kada se sedmerostruki Bog ‘razdeljuje’ u dejstvu i ulivanju, On, Svetlost Života se razdeljuje od Svoje Punine, tako da sve razdeljeno, kao deo Beskonačnog, nosi Beskonačno u sebi: »Ima razlike i u dejstvu sila, ali je isti Bog koji čini sve u svima.« (‘Korinćanima’, I, 12:6) – Ko doživi i ostvari kao čovek sjedinjenje u duši sa Bogom, Svetim Životom, on čulima čiste duše, Božijom Svetlošću koja mu dotiče i koja otiče dalje iz njega, vidi zračeće likove i forme svih bića u Sebi i nalazi sebe kao esenciju, suštinu Života u svakom drugom biću, svakom komprimiranom Postojanju, Eteru. Tako je eterično telo, mikrokosmos, sagrađeno od esencije svih drugih bića; svaka zračeća snaga je jedan kamen unutarnjeg hrama Svetlosti, hrama u kome prebiva Oko Presvetog Oca-Majke. U eteričnom, anđeoskom, duhovnom telu, mikrokosmosu, sjedinjene su sve snage Makrokosmosa: tako je telo koje je po formi slika i prilika Boga Oca, po zračenju koje preuzima i isporučuje, po duhovnom Nasleđu, slika Beskonačnosti, Univerzuma. Život, Krv i Dah čistih duhovnih bića je Jedan, Bog čiju Silu preuzimaju i isporučuju, u kojoj pulsiraju. Njihov Put je i Njihov Život i njihova Istina: ono što preuzimaju, to i odašilju, u tome se i kreću i to ih i pokreće. Čovek koji je u duši, po Duhu, jedno sa Bogom, on sebe nalazi i doživljava kao prisutnog u svemu, i sve vidi kao prisutno u sebi. Pri tome on zna da je prisutan u svemu samo po Bogu, svome Životu, jedinome Sveprisutnome Duhu. Bog ne samo da je prisutan u svemu (panteizam), već je i sve prisutno u Bogu, zatopljeno u Okeanu Života (panenteizam): »Jedan je Bog i Otac svih, koji je nad svima, i kroza sve i u svima.« (‘Efescima’, 4:6)
Da je Tvorevina Božija Slika artikulisali su mnogi mislioci. Tako Telezije iznosi: »Svet je istinska slika Božija – Mundum esse Dei veram statuam.« – Bruno: »Priroda je Bog utelovljen u stvarima – Natura est Deus in rebus.« – Kampanela: »Svet je živa slika Boga – Mundum esse Dei vivam statum.«

- 19:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Da li je svet nastao iz ’ništa’?

(Izvadak iz knjige Sefer Jecira – Knjiga Sazdavanja. brat Vasa – Aurora Aurea)
auroraaurea@gmail.com


I, 3 – sazdanih iz ni iz čega – sazdanih iz ničega vidljivog, iz Nevidljivog, iz Božijeg Daha, Svetog Duha. – »Verom hvatamo da su svetovi sazdani Božijom Rečju, tako što je Vidljivo postalo iz Nevidljivog.« (Hebrejima’, 11:3)
Spoznaja tokova nastanka Sveta oduvek je privlačila ljudski um i ljudsku maštu. I spekulativno-arhaični i moderni, takozvani naučno-egzaktni način zaključivanja i izražavanja formulisali su i dali su svoj kosmogonijski pogled, koncept koji nam uglavnom hoće reći da je Svet, Svemir (grč.: pánt = ‘sve’) navodno nastao iz ničega, iz praznine, odnosno iz primodijalnog haosa. Jedna zabluda povlači drugu zabludu i drugu laž; ako je sve nastalo iz ničega’, onda se može zaključiti da je i sve privid’, te da je potrebno novo stvaranje’ i novi početak’; time se obezvređuje Bog kao Tvorac i Uređivač Univerzuma.
Heterogena staroindijska književnost prezentira brojne verzije mita o stvaranju. Ipak, dvanaesta knjiga kapitalnog eposa Mahabharata’ i jedanaesta knjiga Šatapatha-brahmane’ izlažu srodan koncept: iz tame haosa nastale su, podigle su se vode koje su rodile vatru, a ova zlatno jaje’, iz koga je se sve dalje sukcesivno izlegalo. U Manuovom zakoniku’ se izlaže za samobitnu stvaralačku silu – Tostvo: »Postojalo je ono kao tama, neznano, bez oznaka, nedokučivo razmišljanjem, nespoznatljivo, kao da je potpuno usnulo. Božanski i samobitni, i sam nevidljiv, učinio je onda to pojavnim, pet velikih Elemenata i sve drugo, i izdigao se sam, razigrane snage, razgoneći tamu. /.../ Ustremivši misao, zaželeo je i z s v o g a t e l a stvoriti raznovrsna bića. Na početku je ispustio vode i u njih položio seme. To seme postade zlatno jaje sjaja hiljadu sunčevih zraka. U njemu se narodi sâm Brahmâ, veliki praotac Sveta.« (I, 5-6. 8-9 – Prevod: Karmen Bašić) – Motiv zlatne klice (hiranja-garbhah) susrećemo i u Čândogja-upanišadi’: III, 19) – Istinsko Zlatno Jaje je Središnje Sunce Univerzuma koje drži i obasjava svu Vaseljenu Božijim Svetlom.
Sličan kosmogonijsko-teogonijski pristup nalazimo i kod helenskog pesnika Hesioda (Hesiodos, oko 700. g. s.e.) iz Kimea; tako se u njegovom spevu Postanak bogova’ (Theogonia) bezgranični, tamni Haos vidi kao početak, ishodište svega: i sveta i bogova; iz Haosa nastaje i Zemlja (Geja):

»Na samom početku, dakle, Haos bî, a zatim
zemlja širokih prsi – dom večit i siguran svima
bogovima što žive na vrhu Olimpa snežnog,
takođe mračni Tartar na dnu širokostazne zemlje,
a i najlepši bog među besmrtnim bozima – Eros.
od kog nam udovi klonu, jer bozima svima i ljudima
on nadjačava srce u grudima i razumnu volju.
Ereb i crna Noć od Haosa behu potekli.
A od Noći se Dan i Eter rodiše opet.
(Stihovi: 116-124)

Haos, koji je apstrakcija koja odbacuje raznolikost i mnogovrsnost stvari, pojavljuje se kod Hesioda kao eruptivni ponor i otvorena vrata, veliki zev’ (chásma méga) za nastanak kosmičkog procesa. Dok je Tartar ponor iščezavanja s pozornice sveta, grozota nepovrata, Haos je mrak iz koga izbija svetlo stvaranja. U Aristotelovom umovanju Haos je prazan prostor (Phys., I, 208); kod Hesioda on je nerazlučena, neraspoređena i skrovita mogućnost, praglib-kakvota, mešavina (míxis) koja se s vremenom razrešava u stvaralačko mnoštvo, raznovrsnost.
Orfička teogonija postanak sveta izvodi iz kosmičkog jajeta. Aristofan (Aristophanes, oko 445. do 386. g. s.e.) iz Atene, najveći pesnik stare antičke komedije, u svojim Pticama’ parodijsko-raščlaniteljski se osvrće na orfičku misao postavljajući ptice kao prva stvorenja:

»Bio je najpre Haos i Noć i Ereb i Tartar.
Nije još bilo ni zemlje, ni vazduha, ni neba. U krilu
Eraba mrka je Noć vetrovito iznela jaje
s krilima zlatnim na plećima sličan vrtlogu brzom.
S noćnim u širokom Tartaru krilatom Haosu združen
on je izlegao rod i na svetlo izdao ptičji.
(Aves, 693-699)

Znameniti rimski pesnik Ovidije (Ovidius, 43. g. s.e. do 18. g. n. e.) u svojoj zbirci Preobražaji’, koja je tokom Srednjeg veka predstavljala pravu inspirativnu riznicu mitološkog znanja, takođe u praglibu, Haosu vidi neraspoređenu stvaralačku mogućnost koja obuhvata sve:

»Prije mora i zemlje i neba, koje sve krije,
oblik prirode jedan po svemu beše svetu,
Haos mu beše ime; neuređena i grdna hrpa,
ništa drugo do troma težina, nesložne klice
rđavo složenih stvari sabijene na mestu istom.
(MetamorphMseis, I, 5-9)

Po homerovskoj kosmogoniji Okean je rodilište (genesis) svih stvari prirode (physis); nešto kasnije mitska kosmogonija je za ishodište svih stvari uzela Noć i Mrak, stavivši ih u okeanske dubine. Voda koja teče javlja se kao refleksioni simbol stvaralačkog toka. Autor 'Druge Petrove poslanice' vodu takoše vidi kao primodijalni stvaralački substrat: »... Zemlja je iz vode i kroz vodu dobila svoje postojanje Božijom rečju.« (3:5)
Drevni sumersko-akadski spev Enuma eliš’ kreatora Sveta vidi u bogu Apsű koji je iz Haosa, tamnog i olujnog mora, oličenog u boginji Tijamet, izmešao njene slane i svoje slatke vode, te tako stvorio uskovitlalu pra-vodu iz koje je izvedena zemlja i prabogovi.
Najznačajniji starohelenski mislilac, Platon (427.-347. g. s.e.), u Timaju’ (Timaios – ‘O prirodi’) izlaže mýthos o stvaranju sveta u kome pokušava da dâ inteligibilno-logički okvir postojanja: »Bog, želeći da sve bude dobro i da, koliko god je moguće, ništa ne bude loše, uze sve što je bilo vidljivo a nije se nalazilo u stanju mirovanja, nego se kretalo bez sklada i reda, i prevede ga iz nereda u red, smatrajući red u svakom pogledu boljim od nereda. A ne beše i nije dopušteno da najbolji čini bilo šta drugo osim onoga što je najlepše.« (30 a; v.: 52 b – 53 c) – Dakle, po Platonu, Kosmos, Poredak, Božiji Ukras, nastaje iz Haosa Elemenata (koji mu daju vidljivost, čvrstinu i proporcionalnost veza), kovitlave i neuređene pratvari. Bog, Demijurg, stvara Svet Sebi sličan iz ljubavi prema Dobru i Harmoniji. Svet je načinjen na na najbolji mogući način kao odraz i izraz Stvaralačke Ljubavi: »Od sve Vatre i Vode i od sveg Vazduha i sve Zemlje sastavio je Sjedinitelj Kosmos ne ostavivši van njega ni jedan deo niti silu.« (Ibid., 32 C)
Kod helenskih predsokratika, ako se ne priznaje večnost sveta, stvaralački supstrat sveta uglavnom se vidi u nekom od Elemenata. Nešto je po njima uvek stvoreno iz nečeg (drugog).
Tales (Thales, oko 600. g. s.e.) iz Mileta, jedan od sedam oglašenih helenskih mudraca, tragajući za praosnovom sveta, iskonskim supstratom, došao je do zaključka da to mora biti voda. Sve stvari sadrže manje ili više vode, hrane’ se vlagom. Po njegovim kognitivnim refleksijama voda oživljava materiju jer je pokretljiva.
Heraklit (Herakleitos, oko 500. g. s.e.) rodom iz maloazijskog Efesa, formulisao je (kao i Hipas Mataponćanin) da je Vatra osnovni ishodišno-pokretački element Sveta. Simplikije u svom komentaru Aristotelovog spisa O nebu’ prenosi: »... Heraklit govori da se svet čas vatrom uništava, čas od vatre iznova nastaje nakon nekih vremenskih perioda, u kojima se, veli ona s merom pali i s merom gasi’. Tako su kasnije mislili i stoici.« (94, 4)
Jonski fizičar Anaksimen (Anaximenos, 585.-525. g. s.e.) iskonski stvaralački supstrat postulira u Vazduhu. On je fluidan (pokretljiv), razređujući se postaje Vatra, a kad je zbijen pretvara se u Vodu i Zemlju. Vazduh je po njemu ono neograničeno, bezgranično – ápeiron.
Slično zaključuje i Talesov učenik Anaksimandar (Anaximandros,oko 611. do 546. g. s.e.), rodom iz Mileta: »On je izjavio da je princip i element ápeiron, ono što je neograničeno, ne definišući ga kao vazduh, ili vodu ili nešto drugo. Smatrao je da se delovi menjaju, ali da je celina nepromenljiva.« (Diogen Laertije, II, pogl. 2, prg. 76)
Empedokle (Empedokles, oko 483.-423. g. s.e.) rodom iz Akraganta na Siciliji, filosof i lekar, u svome delu O prirodi’ prezentuje svoju kosmologiju po ugledu na eminentne jonske fizičare, te nastanak Sveta vidi u četiri Elementa (Vatri, Vazduhu, Vodi i Zemlji), koji su po njemu večni, odnosno ne mogu nestati ili se izmeniti. Nastajanje i prolaženje izazvani su delovanjem korena stvari kroz ljubav (afinitet za privlačenje) i mržnju (odbijanje). Diogen Laertije prenosi: »Njegovo učenje bilo je ovo. Postoje četiri Elementa: Vatra, Voda, Zemlja i Vazduh, pored prijateljstva, kojim su ovi elementi povezani i borbe, kojom se oni odvajaju. Ovo su njegove reči: Sjajni Zevse i životvorna Hero i Edoneju, i Nestis koja svojim suzama vlaži izvor smrtnog života’. Pri čemu Zevs znači Vatru, Hera Zemlju, Edonej Vazduh i Nestis Vodu. I oni se neprestano menjaju i to nikad ne prestaje, kao da je ovaj poredak stvari večan’. A zatim dodaje: Čas Ljubav spaja sve zajedno, čas opet sve /stvari/ odlaze na razne strane usled mržnje /koju stvara/ Zavada’.« (Život i mišljenja istaknutih filosofa’, VIII, pogl. 3)
Po Ksenofanu (Xenophanes, otprilike 570.-460.) rodom iz Kolofona kod Efesa, pripadniku elejske filosofske škole, Bog je srastao sa svim što postoji, dok je svet večan i nepromenljiv. On kao panteista izjednačuje tvorevinu i tvorca kroz formulaciju Jedno je sve.
Zenonov učenik Leukip (oko 450. g. s.e.) koji je rođen u Eleji, učio je da je sveukupnost stvari beskrajna i da se sve pretvara jedno u drugo. Leukip je prvi odredio atome kao prve gradivne principe, ukazao da kada se atomi odvoje od beskonačnog počinju se kretati u velikom praznom prostoru, tu sakupljeni formiraju vrložnu masu, i kroz sudare i diferencijacije daju stvari različite gustine:: »Svetovi nastaju kad atomi padaju u prazno i pomešaju se jedni s drugima. Od njihovog kretanja, pošto se stvaraju gomile, nastaje supstancija zvezda. /.../ Vasiona je beskrajna; jedan deo vasione je pun, a drugi prazan. /.../ Od elemenata nastaju svetovi, neograničeni po broju, i svetovi se ponovo rastvaraju u elemente.« (Diogen Laertije, IX, pogl. 6)
Prema Drugoj Enohovoj knjizi’ (24:30), pustoš i praznina – Thohu va-Bohu, pojmovi koji figurišu i u Knjizi Postanka’ (1:2), jesu dva prapočela koja iz sebe daju tamu i vodu. – »Praznina – to su vlažne gromade spuštene u bezdan, iz kojih izlazi voda«, obrazlaže se u učenje talmudske Gemare (Hagiga’, fol. 12 A). Pustoš’ u ovom ukaznom konteksu ne pojavljuje se kao kvalitativno ništavilo već kao amorfni konglomerat koji je supstrat za stvaralačko organizaciono rascvetavanje. Za planete našeg sunčevog sistema na kojima ne postoji materijalni život možemo reći da su pustoš’, u stanju pustoši’.
Pojam primordijalne praznine’ susreće se i u daoizmu, vedanti, budizmu, zenu i sufizmu; ono što stvaralački ishodi iz te praznine’ daoizam i joga tretiraju realnim izrazom, a pozniji budizam i šivaizam prividom, majom. Kada je vrhovno načelo praznina’, to se takvim postulatom često i odriče mogućnost njegove saznanja (- avidyâ).
U daoizmu, jedan od vidova bezobličnog vrhovnog Poretka-Puta imenovan kao T’sai hsü – velika praznina’, te se višeznačno osmišljava i interpretira. Tako Čuang Ce (IV stoleće s.e.), jedan od utemeljivača daoizma, iznosi: »Kada je /čovek/ postigao svoju iskonsku vrlinu, posvećuje se sa ishodištem svemira, a time sa prazninom. Praznina i Veličina su isto. Praznina je kao ptica koja spontano peva i poistovećuje se sa Svemirom.« – »Sipaj u Put: napuniti ga nežeš. Izlivaj iz njega: isprazniti ga ne možeš. Niko ne zna odakle dolaze njegove tvorevine, stoga se za njega kaže da sadrži svetlost.« – Čuang Ce, dakle, vrhovno načelo vidi kao jedinstvo Beskonačno Velikog i Beskonačno Malog, kao jedinstvo Punine i Praznine, Prisutnog i Odsutnog, Janga i Jina.
Drugi značajan kineski mislilac Lao Ce u Dao du Đingu’ prezentira: »Ima nešto haotično, rođeno je pre neba i Zemlje. Ah, kako je samo, ah, kako je prazno! Stoji i ne menja se, kruži i ne zaustavlja se.« (Pogl. 4) – Istinsko Postojanje je kako Večno Kretanje tako i Večni Pokretač. – Lao Ce dalje iznosi: »Ispuni život znanjem, sve ćeš veći biti; ispuni život Putom, sve ćeš manji biti. Manji i manji, dok ne dođeš do delanja iz praznog. Ne čini sa namerom, već iz praznog delaj, sve se da urediti. Vladaj stvarima pod nebom, prazno uzmi kao bit. (Pogl. 48) – Tako se temeljni princip, bezimeni i bezlični Dao postavlja u Odsutnome, u Praznini: »Sve je rođeno iz prisutnog, prisutno je rođeno iz odsutnog.« (Pogl. 40)
U uvodnoj invokaciji spisa *sa-upanišad’ ukazuje se na neiscrpnost stvaralačkog supstrat-obilja: »Puno je puno, puno je ovo. Iz punoće puno izvire. Od punoće kad se puno uzme – punoća opet ostaje.« (III, 12)
Budistička praznina – ništastvo (śűnyatâ) se takođe može označiti jedino negativno: da nije ovo ili ono, nešto. Tako se i najviša svetlost proglašava ništastvom. (Bog kao Svetlost Života je uistinu za otuđeni svet ništa’ i ništastvo’). U tibetanskom spisu iz XII stoleća Život i učenje Narope’, tantričkom učitelju Tilopi se pripisuju reči: »Kada bića ljudskog sveta preminu njihove četiri funcije materijalnosti postepeno iščezavaju jedna u drugoj; nakon što su blago svetlo, silovito širenje svetlosti i unutarnji sjaj prestali da sijaju, zračeća svetlost koja je potpuno ništastvo i koja je kao čisto jutarnje nebo jeseni, izbija za sva osetna bića. Ovo zračeće svetlo je majka’. /.../ Kada se u pojedincu koji upražnjava put, sve vibracije sastaju, borave i rastvaraju u centralnoj putanji i stoga se, četiri zraka tri vrste nišastva pojave i kada konačno zračeća svetlost koja je potpuno ništastvo zasija izvan, ova svetlost se naziva dete’.« (III, 12 – Prevod: Marina Popović) – Svetlost, koja sadrži u sebi sve boje, dakako se pre u metafizičkom smislu reči može nazvati puninom’ nego prazninom’. Božija Svetlost je ništastvo’ u smislu da je bezobličnost (te stoga može i sav Svet prožimati Sobom), no iz nje se rađaju svi oblici, sva bića, sve stvari.
Znameniti švajcarski psihoanalitičar Karl Gustav Jung (umro 1961. g.), oslonjen na gnostičke spekulacije, pod pseudonimom Bazilid iz Aleksandrije sastavlja (ili spiritistički prima) kraći spis Sedam propovedi mrtvima’ u kome iznosi svoju singularno-bivalentnu kosmogoniju: »Počujte: on ništavila počinjem. Ništavililo je isto što i punoća. U beskraju, puno nije bolje od praznog. Ništavilo je i prazno i puno. /.../ To ništavilo ili punoću nazivamo Pleroma. Pošto večno i beskrajno nemaju nikakva svojstva, u tome prestaje i mišljenje i biće. U tome nema bića, jer bi se tada razlikovalo od Plerome i imalo svojstva koja bi ga izdvajala kao nešto zasebno od plerome. U pleromi je ništa i sve. Potpuno je beskorisno razmišljati o Pleromi, jer bi to podrazumevalo samouništenje. Creatura nije u Pleromi, već u sebi. Pleroma je i početak i kraj stvorenih bića. Ona ih prožima kao što se i Sunčeva svetlost sasvim rasprostire kroz vazduh.« (Septem sermones ad mortuos, prva propoved). – I ono pozitivno što postulira Jung pokriva banalnim raščlanjivanjima’, uzimajući i Boga i đavola kao prvo ispoljavanje ništavila, odnosno Punine – Plerome, te ih u liku Abraksasa sjedinjuje: »Bog boravi onkraj Sunca, đavo onkraj noći. Ono što Bog proizvede iz svetlosti, đavo usisava u tamu. Ali Abraksas je i svet, njegovo nastajanje i prožimanje.« (Ibid., treća propoved – prevod: Milan Vukomanović). – Doketista i gnostik Sirijac Bazilid, koji je delovao u Aleksandriji u II stoleću (otprilike u Valentinovo vreme), učio je da iz Boga izviru duhovi i anđeli, potvrđuje metempsihozu, seljenje duša; on Boga vidi onog koji nije’, koji nije dostupan našim čulima, koji se nalazi s druge strane našeg razumevanja.
U kabali (npr. u Knjizi sjaja’), koja je svoju renesansu doživela od XII do XVII stoleća u delovima južne Francuske, u vreme uzdizanja katarskog, novomanihejskog pokreta, pra-ništa (afisat ha-en) je najunutarnjiji modalitet bića u samom Bogu, koji je u procesu emanacije Sfera postao i pokazao se kao stvaralačko počelo. Sa pojavom središnje figure langoške Kabale – Jichaka Slepog (1165.-1235. g.) mističarska kontemplacija iznedruje novi termin za sakriveno (nistar) Božanstvo – ’En Sof – Beskrajnost. U lurijanskoj Kabali prvi stupanj u samootkrivanju Boga jeste povlačenje Beskrajnog u činu koji se naziva cincum, što ostavlja i pravi prostor za emanacionu aktuelizaciju Sefirota. Božijem Izdisaju (koji daje Sve), prethodi Udisaj, ‘povlačenje’. ‘Knjiga Sjaja’ prapočetak stvaranja u samom Bogu ovako objašnjava: »U početku, kad je Kraljeva volja počela da deluje, urezao je znamenje u Nebesku auru. Izbio je tamni plamen u najskrivenijem području, iz tajne Beskonačnoga, kao magla koja se uobličava u bezobličju, puštena u prsten /date aure/, ni beo ni crn, ni crven ni zelen, i uopšte bez ikakve boje. Jer je, naime, u najdubljoj nutrini plamena izbilo vrelo iz kojega su se izlile boje na sve ono dole, skriveno u najtajnijim skrivenostima Beskonačnoga. Vrelo je izbilo, pa ipak nije izbilo kroz eter koji ga je opkoljivao; i bio je sasvim neprepoznatljiv, sve dok usled zamaha njegovog proboja nije zasijala jedna skrivena najuzvišenija tačka. Iza te tačke nema ničeg prepoznatljivog, i zbog toga se ona zove rešit, prva reč Stvaranja od onih deset po kojima je stvoreno sve.« (I, 14 – A – prevod: Eugen Werber) – Logično je zaključiti, da pre nego što je Boštvo sazdalo Svet, u njemu samom došlo je do određenih pripremno-promisliteljskih preslojavanja, koja ne ukidaju njegovu apsolutnost.
Ako se pronikne u smisao i dubine ono što se htelo reći u mnogim kosmogonijskim pristupima, da se nazreti da oni iako govore o stvaranju ni iz čega’, to supstrat ništastvo’ ipak ne vide kao ontičko ništastvo, kao što je to izvedeno i postavljeno u otuđenom hrišćanstvu, već kao negativno postojeće. Pošto Bog nije jasno spoznat kao impersonalna, bivstvena Sila, to ne postoji ni decidiran zaključak da bića i stvari dolaze iz Boga, Božijeg Daha: ono fenomenalno (manifestirano) iz onog Noumenalnog, koje se beskrajno može manifestovati i uobličavati. Zato što je Bog stvorio Svet iz Sebe, a ne iz nečeg izvan Sebe, zato On i može biti u svemu, i sve u Njemu, Prvi i Poslednji, Alfa i Omega, Ishodište i Utočište Svetu.
Filon Aleksandrijski (otprilike 25. g. s.e. do 50. g. n. e.), najznačajniji judeohelenski filosof, koji je bio dosta pod uticajem pitagorejske i stoičke misli, u svom alegorijskom tumačenju Biblije (Legum allegoriarum) uči da je Bog, koji stoji iznad svega, stvorio svet iz nestvorene stvari. – Bogoslovi koji nisu spoznali Boga kao impersonalnu svetlost, koji nisu shvatili da Bog može biti sveprisutan, svedržitelj, samo kao Sila, Bivstvo, ne kao osoba i oblik-biće, smatrali su, i robovali su premisi da ako postuliraju da je stvaranje kosmičkih formi došlo iz Boga (i božanske energije), onda bi i tvorevinu proglasili Bogom’. Bog je ono što je sveprisutno. Nijedna stvorena forma nije sveprisutna, pa tako ne može nijedna sazdana forma biti Bog. Ono što je uzeto iz impersonalne Sile, Boga, što je dobilo oblik, to više nije sveprisutno, nije Bog. Ono samo nosi i zrači Božju sveprisutnost. Energija je kao i Bog neuništiva. Ona može da prelazi iz jednog agregatnog stanja u dugo, iz jedne frekvencije u drugu, iz jednog oblika u drugi, ali ipak ostaje neuništiva jer dolazi iz neuništivog, večnog Boga. Neuništiva, večna energija i energetske forme mogu doći, dakle, samo iz Večnog, iz Boga, Daha Života. Sve čisto što Bog savršeno prožima – nastalo je iz Svetlosnog Etera: »Sve je, naime, od Njega, kroz Njega, i za Njega.« (Rimljanima’, 11:36) – Ako je sve stvoreno od Boga, a Bog jeste Suštinsko Biće i Bivstvo, tobožnje stvaranje iz ne-bića’ se pokazuje kao potpuna paralogička i apsurdna tvrdnja ograničenog ljudskog razuma. Sve nastalo iz Boga, Duha Svetog, kao čisto živi u Bogu i za Boga: živi preuzimajući i isporučujući Svetlost Života, živi pulsirajući u Večnoj Struji Života.
U Psalmima’ se da pročitati: »Jehovinom su rečju nastala Nebesa i Dahom usta Njegovih sva vojska njegova.« (33:6) – U novozavetnoj Poslanici Hebrejima’ se ukazuje: »Verom shvatamo da su svetovi sazdani Božijom rečju, tako što je vidljivo postalo iz Nevidljivoga.« (11:3). – Nevidljivo’ u ovom ukaznom konteksu nije ništavilo’ već jeste duhovno Obilje, Punina koja je nevidljiva za ljudsko oko, za opažanje mesa; to nevidljivo’ je ono večno i određujuće (Korinćanima’, II, 4:18).
Starozavetna Druga knjiga o Makabejcima’ prenosi reči neustrašive majke: »Molim te, dete, pogledaj nebo i zemlju i sve što je na njima, i znaj da je sve to Bog načinio iz nebića – oyk ex óntMn, i da je tako nastao i ljudski rod.« (7:28) – Impersonalni Duh je nebiće’ u smislu da On ne sadrži bića i forme (već ih stvorene održava i promišljava, zacrtava). Sve vidljivo, svako biće, nastalo je iz nevidljivog Duha, iz Svetog Bivstva.
U hrišćanstvu koje je se dobrim delom udaljilo od izvorne Hristove nauke zahvaljujući i evanđelskim falsifikatima i redakcijama, 'stvaranje iz ničega' (creatio ex nihilo) je postavljeno kao bazična kosmogonijska dogma. Tako Atanasije Veliki (Athanasios, 295.-373. g.), aleksandrijski episkop izlaže svoje shvatanje: »Kroz Reč Bog je stvorio iz ničega sve što ranije ni na koji način nije postojalo.« ('Reč o utelovljenju Logosa i Njegovom u telu javljanju nama', 3) – Još eksplicitniji je besednik Jovan Zlatousti (druga polovina IV stoleća) iz Antiohije u Siriji: »Bog je stvorio iz nebića bića, iz nevidljivog vidljivo, iz nepostojećega postojeće.« (In Hebr. hom., 22, 1) – Značajni teolog svoga vremena, Jovan iz Damaska (oko 650. do oko 750. g.), prezentira: »Tvar je proizašla ne iz suštine Božije, nego je voljom i silom Božijom prevedena iz nebića u biće.« (De fide contra Nestorianos, I, 8) – Još na početku sistemskog razvoja hrišćanske dogmatike, Tertulijan (otprilike: 160.-230. g.) u svome spisu ‘O vaskrsenju’ (pogl. 11) brani stvaranje ex nihilo, ustajući protiv mnogobožačkih shvatanja koji su gotov, veštastveni supstrat videli kao stvar iz koga je Bog sve sazdao; Tertulijan Božiju stvaralačku moć vidi u tome da je On stvoro nešto što ranije uopšte nije bilo. – Po 'Knjizi Postanka' Bog ne stvara čoveka iz ništa, već od blata, zemlje (2:7).
Pošto razuđeno hrišćanstvo počiva na ideji transcedetalnoga Stvoritelja, a ne i na ideji imanentne Sile, Onoga koji je Sve u Svemu i u Kojemu je Sve, to i ne može videti da je sve (u izvornom obliku, nastalo) iz Boga, iz Suštog. Bogu se daje neka 'čudotvorna' moć da stvara iz ničega, umesto da se logički razmišlja i shvati da je Bog, Večno Postojeći, Univerzum mogao da stvori samo iz samoga Sebe, iz Svojih Energija, Svoga Daha, Svoga Duha. Bog je deo Sebe u činu Stvaranja razdelio, žrtvovao, da bi se Njegova Radost i Milina širila kroz komprimirane bivstvujuće forme. A to je upravo i smisao života: prihvatati, točiti i uvećavati svemirsku Radost. – Stvaranje 'iz ničega' je zabluda slična onoj koja Boga vidi kao 'nepokretnoga', ne bi li Ga tako postavila 'u središte sveta', dok je Bog ta Najfinija Vibracija i Iskonska Energija koja je i Večno Kretanje, a ne samo Večni Pokretač.
Moderne fizičko-kosmogonijeske teorije i njihovi nosioci u svojoj duhovnoj ograničenosti takođe su u 'ničemu' pokušali da nađu izvor Tvorevine. Po datom pogledu, uz aproksimaciju pojedinih konceptualno-segmentalnih neslaganja, vasiona je se rodila pre nekoliko milijardi godina u primordijalnoj eksploziji; nastala je kao kvantna fluktacija, polazeći od ničega. Opservabilni univerzum se razvija iz infinitezimalne oblasti; iz tačke i stanja singulariteta eruptirale su čestice koje su se dalje diferencirale i spajale. Odgovor na pitanje šta je uslovilo dati 'inflacioni prasak' se izostavlja, jer se ne vidi i ne traži smisao i svrha življenja.
Videli smo da se u teologiji 'stvaranja iz ničega' koncept haosa kao stvaralalačkog supstrata izostavlja. U njoj Bog više ne osvaja haos, kako su izražavali paganski mitovi i epovi, već stvara iz ničega. To 'ništa' u Bogu ili izvan Boga je nemoguće zamisliti i pretpostaviti ... No temeljni zakon života kaže da sve živo može nastati samo od živog. Sve je živo, sve je svest, sve je vibracija, sve je energija, a energija je neuništiva, večno postojeća. Svet može nastati samo iz nečeg postojećeg, a Večno Postojeće je Bog.
Još pojedini pronicljivi antikni mislioci naslutili su ispraznost i besmislenost tvrdnje da nešto može nastati iz ničega, biće iz ne-bića. Načelo 'Iz ništa ne može išta nastati' – Ex nihilo nihil fit, susreće se još kod Epikura (Epikuros, 341.-270. g. s.e.) sa Samosa: »Od ničega ne nastaje ništa. Jer da nije tako, moglo bi sve postati od svega da za to ne bi bilo potrebno nikakvo seme.« (Diogen Laertije: 'Život i mišljenja istaknutih filosofa', X, pogl. 1, 39) – Rimski filosof i pesnik Lukretije (Titus Lucretius Carus, otprilike 98.-55. g. s.e.) raspravljajući o učenju materijalizma iznosi jasno i jezgrovito: »Iz ničega ništa« – de nihilo nihil. (De rerum natura, I, 149) – Simlikije (Simplikios), jedan od poslednjih helenskih neoplatonika (VI stoleće n. e.), u svom komentaru Aristotelove 'Fizike' osvrće se na učenje Melisa sa Samosa i njegov spis 'O prirodi i bivstvujućem': »Uvek je bilo što god je bilo, i uvek će biti. Jer ako je nastalo, nužno je moralo biti ništa pre nego što je nastalo. A ako bejaše ništa, ni na koji način ne bi iz ničega moglo nastati nešto.« (Phys., 162, 24) – I ‘Hermetički Korpus’, koji odraažava i ideje velikog mudraca Hermesa, slično naznačuje: »... Sve stvari su načinjene od postojećih stvari, a ne iz onoga što ne postoji.« (‘Razgovor Hermesa sa Asklepijem’, 13 / 62)
Nemački mistično-alhemijski učitelj Jakob Beme (Böhme, 1575.-1624. g. ne.), takođe pronicljivo zaključuje da sve postoji po Bogu i iz Boga: »... Pošto je Bog sazdao ovaj svet sa svim stvarima, On nije imao nikakvu drugu tvar iz koje bi sazdavao do Svoje vlastito Suštastvo iz Sebe samog.« (De tribus principiis, I, 3)
Da je moguće stvaranje iz ničega, onda bi se i energija mogla uništiti, što pak temeljni zakoni u Prirodi negiraju. Stvaranje je samo potenciranje, transformisanje i kristaliziranje duhovne energije koja je neuništiva. Sve nematerijalno, nebesko, i materijalno nastalo je iz energija Nevidljivog Duha, Večne Supstance, Večne Suštastvenosti.

- 19:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Uvodne reči o Apokalipsi


(Izvadak iz knjige Pokušaj tumačenja Apokalipse. brat Vasa – Aurora Aurea)
auroraaurea@gmail.com


Kada je zapisana 'Apokalipsa'?

Bogoslov i heresiolog Epifanije Kiparski (rođen između 307. i 320. g.) lapidarno prenosi nam mišljenje da je 'Apokalipsa' (grč.: h apo-kálypsis = 'objava', 'otkrivenje') nastalo za vreme vladavine cara Klaudija (Panarion, haer. 51, 12). Na drugom mestu, prenoseći fingiranu predaju o nekakvom susretu Jovana i Ebiona u javnu banju, iznosi da je ljubljeni učenik dostigao duboku starost: »... Blaženi Jovan je mnoge godine proveo među živima, doživevši Trajanovo carovanje.« (Panarion, haer. 30, 24) - U svome delu Demonstratio evangelica (III, 5, 15) crkveni historik Eusebije Kajsarejski progonstvo Jovana na Patmos (gde je zabeležio ‘Apokalipsu’) implicitno stavlja u vreme Nerona (54.-68. g.). U 'Historiji Crkve' pak smatra da je doživeo vreme vladavine Domitijana (81.-96. g. ne.), i Nerve (96.-98.) : »U to vreme, u Aziji je još živeo apostol i evanđelist Jovan, onaj koga je izabrao i silno voleo Isus. Nakon povratka sa ostrva /Patmos/, posle smrti Domitijana, on se starao o tamošnjim crkvama.« (III, 23) Dakle, ako je se Apostol Jovan našao na ostrvu Patmos (bilo kao kažnjenik ili Hristov ekspedicionista), to je svakako bilo u vreme cara Klaudija (41.-54. g.). ili cara Nerona (54-68. g.), svakako mnogo pre Domitijana, kako je izmislila jedna predaja koja je htela prikazati da je ljubljeni Učenik dugo nadživeo sve ostale Hristove Apostole. Irinej Lionski tvrdi da je 'Otkrivenje po Jovanu' nastalo »nedavno, gotovo u naš vek, odnosno potkraj Domitijanova vladanja«. (Adversus haereses, V, 30, 3) »Svi azijski sveštenici, koji su bili sa Jovanom, učenikom Gospodnjim, svedoče da je on govorio o tome /o Hristovom uzrastu/, i zna se da je sa njima bio u vreme Trajana.« (II, 22, 5) Irinej čak Jovana hoće predstaviti kao savremenika gnostika Kerinta, čiji vremenski fokus delovanja je II stoleće (III, 3, 4). – Jeronim u svojim ‘Hronikama’, koje predstavljaju nadogradnju Eusebijevih, govoreći u hronološkom okviru 217. Olimpijade, Jovanovo zatočenje na Patmos vezuje sa 14. godinu Domitijanove vladavine, odnosno za 94. godinu. Sledeći ovu pogrešnu predaju i Viktorin Petavijski (III stoleće), najstariji latinski tumač 'Apokalipse', pominje da je ostrvski prognanik Jovan tek pod Domitijanom zapisao 'Otkrivenje'.

Početak apokrifnih 'Jovanovih dela' je izgubljen, a on je podrobnije govorio o Jovanovom boravku na ostrvo Patmos; današnji tekst ovih 'Dela' počinje sa Jovanovim povratkom u Efes. Klement Aleksandrijski Efes vezuje za završnicu Jovanovog sveštenoslužiteljskog delovanja: »Vrativši se, nakon smrti tiranina, sa Patmosa u Efes, on je, po obavezi koju je imao, postavljao episkope, ustrojavao crkve, uvodio u kler one koji su toga bili dostojni.« ('Koji bogataš će biti spasen?', 42) - I apokrifno pismo 'Jovanu Bogoslovu, apostolu i evanđelisti, koji je u izgnanju na ostrvu Patmos', pripisano Dionisiju Aeropagitu, govori o tome kako će Jovanu biti vraćena sloboda, te da će se on ponovo sa Patmosa naći u Aziji (red. 10). Samo Kvartusovo evanđelje pripisano Jovanu dosta aluziono-profetski jasno naznačuje da ljubljeni učenik na zemlji neće nadživeti judejsko-rimski rat koji je tutnjao sedamdesetih godina prvog stoleća, kada je i Hrist nad opkoljenim Jerusalimom došao da bi vazneo i zaštitio verne: »Ako hoću da on ostane dok ne dođem, šta je tebi do toga? ('Jovan', 21:22)


Pristup 'Apokalipsi'

Hermeneutičko-eksegetski pristup zagonetnoj patmoskoj 'Apokalipsi', koja je već duže vremena postala "omiljeno" štivo mnogih sekti, određen je stupnjem svesti tumača, kulta koji brani i protežira, i naravno cilja koji se hoće postići. Sektanti ne shvataju da je ovu Objavu Gospod prevashodno dao za Svoje služitelje, koji će je i jedini u svetlu Duha moći razumeti.

Oni na koje 'Apokalipsa' ukazuje slikovito, antihristi sa Istoka i Zapada, uglavnom hoće reći da je ovo otkrivenje Apostol Jovan izmislio, odnosno da se ono ne treba ozbiljno uzeti.

Psihoanalitičar Karl Gustav Jung smatra da 'Apokalipsa' reflektuje Jovanovu podsvesnu gnevljivost i osvetoljubivost, - a to je stav koji zapravo negira da je Jovan samo otkrovitljsko oruđe Boga, koji je zapravo dao taj sveti tekst.

Drugi, uglavnom iz krila tradicionalističkih crkvi, mišljenja su pak da je 'Apokalipsa' tajna, te da se nipošto ne može razumeti, odnosno da je niko ne može razumeti. No, ako je tako, zašto bi je Gospod uopšte dao?! Ono što jedan ne razume ne znači da drugi to ne može razumeti u svetlosti Istine. Ipak, bolje je uopšte ne tumačiti ovu Objavu sa Patmosa, nego je nakaradno razlagati i zavoditi mnoge na pogrešan put. Onaj ko svojim "tumačenjima" sakriva Antihrista, on je zapravo u službi iskonskog Protivnika Božijeg.

Jedni su mišljenja da je se 'Apokalipsa' već davno, na primeru starog Rima, uglavnom ispunila, drugi pak smatraju da se ona ispunjava tokom njihovog života.

U svojoj knjizi 'Drevno hrišćanstvo, njegovi spisi i učenja' (1902. g.) Flajderer se osvrće na razna teološko-kritička razmatranja literalnog porekla 'Apokalipse', koja uglavnom idu na to da je prikažu kao falsifikat raznih spisatelja: »Novi podstrek za temeljno ispitivanje problema potekao je 1882. g. od Vajczekerovog učenika Daniela Feltera. On je pretpostavio da su razni pisci više puta proširivali i prerađivali neki osnovni spis između 66. i 170. (docnije do 140.). Metod koji je time uveden u literarnu historiju pretrpeo je za narednih petnaest godina najraznovrsnije promene: po fišeru, neki hrišćanski redaktor preradio je neki jevrejski osnovni spis; Sabatije i Šen su pretpostavili obrnuto: /imamo/ hrišćanski osnovni spis, u koji su bili uneti jevrejski elementi; Uejland je razlikovao dva jevrejska izvora iz Neronova i Titova doba i jednog hrišćanskog redaktora pod Trajanom; Špita je razlikovao jedan hrišćanski osnovni spis iz godine 60. naše ere, dva jevrejska izvora iz 63. pre naše ere i 40. naše ere, i jednog hrišćanskog redaktora pod Trajanom; Š,it – tri jevrejska izvora i dva hrišćanska obrađivača; Felter u jednom novom delu iz 1893. /razlikuje/ jednu prvobitnu apokalipsu iz godine 62. i četiri prerade pod Titom, Domitijanom, Trajanom i Hadrijanom.« (Pfleiderer: Urchristentum, II)

Kritičar hrišćanstva Paul Holbah u svome delu 'Razgolićeno hrišćanstvo' (Le christianisme devoile) iznosi u XVIII stoleću za 'Otkrivenje' koje završava novozavetni katalog: »To je nerazumljivo delo, čiji je autor hteo da nadvisi sve jadne i žalosne ideje sadržane u 'Bibliji'; on tu pokazuje ucveljenom ljudskom rodu buduću perspektivu sveta, na putu da propadne; on ispunjava maštu hrišćana strašnim vizijama, veoma pogodnim da ih zastraše, da im ogade život koji propada, da ih učini nekorisnim ili štetnim društvu. Na taj način, krajni fanatizam dostojno završava jednu kompilaciju, poštovanu od hrišćana, ali smešnu i dostojnu prezrenja za razumnog čoveka. Ona je nedostojna boga punog mudrosti i dobrote, odvratna za svakoga koji vidi zla koja je učinila na zemlji.« (Pogl. 10 – prevod: Nerkez Smailagić)

Alister Krouli (Edward Alexander Crowley, 1875.-1947. g. ne.), eminentni okultista i hermetista, koji je sebe uzimao za antihrista i prorečenu apokaliptičku Zver, u 'Apokalipsi' vidi uglavnom sirov redaktorski upliv: »... 'Apokalipsa' predstavlja reviziju desetak potpuno nepovezanih alegorija, koje su sabrane i nasilno ujednačene da bi mogle da predstavljaju povezanu priču; a ta revizija je bila ponovo napisana i preuređena u interesu hrišćanstva, jer su se ljudi žalili da hrišćanstvo nije u stanju da prikaže ma kakvo istinsko duhovno saznanje, niti da pruži bilo kakvu hranu dubokim umovima; ništa osim čuda, koja su mogla da obmanu samo najveće neznalice, i Teologije koja je odgovarala samo sitničarima. – Tako da je jedan čovek došao do ove revizije, i preneo je u hrišćanstvo, imitirajući Jovanov stil. A to objašnjava zašto svakih nekoliko godina ne dolazi do smaka sveta, kako se to objavljuje.« ('Vizija i Glas', Krik drugog etera – 18. decembar 1909. g.) – Krouli obezvređuje 'Apokalipsu po Jovanu' da bi mogao da uzdigne središnju apokalipsu svoga telemitskog kulta, knjigu The Vision and the Voice - Liber CDXVIII i opravda nakaradnu doktrinu onostrane Hijerarhije tobožnjih majstora mudrosti koji su zavodljivo i lažljivo govorili kroz njega i predstavljali mu čak i Skerletnu Ženu, Babilon Veliki, pozitivno pozicioniranom snagom.

Onaj ko ne postiže istinsko ujedinjenje sa Božanskom Svešću, istinsko razumevanje, njemu i 'Apokalipsa' izgleda kao izražajni haos, suštinski nepovezana celina.


(Ne)prihvatanje 'Apokalipse'

Zbog svoje slikovite zagonetnosti 'Hristovo Otkrivenje po Jovanu' je bilo odbacivano i zanemarivano čak i među onima koji su po imenu bili Hristovi "sledbenici". Kvazireformator Martin Luter je uveliko voleo da 'Apokalipsu' vidi izvan 'Biblije', zbog njenog učenja o "večnim" (= vekovnim) mukama u Paklu teško opterećenih duša.

Još su rani sektanti Alogi (hoi Alogoi) odbacivali ne samo 'Otkrivenje po Jovanu' već i takozvano 'Evanđelje po Jovanu' (Panarion, haer. LI, 3)

Sledeće reči o svetome 'Otkrivenju' iznosi Andreja (Andreas) iz Kesareje u Kapadokiji, gde je izmedju 563. i 614. god. bio arhiepiskop, u prologu svoga spisa 'Tumačenje Apokalipsisa': "O bogonadahnutosti ove knjige smatramo za suvišno da odužujemo reč, jer blaženi Grigorije Bogoslov i Kiril, a još i od starijih Papije, Metodije i Hipolit posvedočavaju verodostojnost njenu." - Ovaj spis je snažno uticao na kasnije bizantijsko tumačenje 'Apokalipse', kao naprimer na komentar kesarejskog mitropolita Arete (Arethas, 850.-902.), značajnog enciklopediste i filologa. Sve to pokazuje da je i u bizantijskoj Crkvi 'Otkrivenje po Jovanu' ozbiljno uzimano i eksegetski tretirano. Činjenica je da je 'Otkrivenje' bilo uključeno u mnoge hrišćanske kodekse iz prvih stoleća nove ere. Poznato je da su ga mnogi spisatelji (afirmativno) tumačili. Neka od tih tumacenja, kao "O Đavolu i Otkrivenju Jovanovom" od Melitona, "O Otkrivenju" i "U odbranu Evanđelja i Otkrivenja Jovanovog" od znamenitog Hipolita (III. vek), su izgubljena tokom stoleća.

- 19:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Kako se osloboditi narkomanske ovisnosti
(Priredio brat Vasa, Aurora Aurea - auroraaurea@gmail.com)


Zavisnost od psihoaktivnih i psihodeličnih supstanci je jedna od najtežih kandži kojima je satansko obuhvatilo mnoge ljude. U lečenju narkomana i zvanična medicina ne pokazuje zavidne rezultate. Svetom paradiraju brojni "iscelitelji" i "proroci", ali eto, i pored silne njihove moći, oni ne mogu isceliti nijednog teškog zavisnika od opojnih droga. No Mudrost kaže: što je ljudima nemoguće, Bogu je moguće. Pred Bogom ne postoji neizlečiva bolest. Problem je što mi ne verujemo u Boga, ili ne verujemo u Njegovu Moć i Brigu za nas.

Sva naše nesreće proizilaze iz našeg nezakonitog življenja i našeg slepila. Ako čovek hoće da se oslobodi svake čulne zavisnosti, on mora da prihvati Božiju Ruku, da prihvati Božiji Zakon i Hristov Jaram, da shvati da ga čekao vekovni Pakao ako se ne preumi i ne oslobodi zla. On mora da zna da je, kako već Spasitelj kaže, telo slabo, ali je Duh u nama jak i može biti jak ako mu se otvorimo.

Čovek zavistan od psihodeličnog nadraživanja mora da zna da protiv njega stoje i mnoge satanizirane duše i demoni, koji mu oduzimaju snagu dok se predaje nezakonitim zadovoljstvima, kakvo naprimer nude droge. Kada takav čovek umre, u onostranom njegova duša će biti avetinjski jadna i slaba baš kao i sablasti koje su ga za života muzle i "uživale" preko njega. Onaj koji sam zakonitim životom ne budi očaravajuće i osvežavajuće božanske, eterične snage, on ih uvek vampirski pljačka od drugih, bio čovek ili duh. Čim u čoveku nezakonite snage nađu neko crpilište, neku slabost kojoj čovek popušta, one se i uspinju svim silama da čoveka razgore u njegovoj čulnoj omamljenosti. I to svako može uočiti, ko iole nadzire sebe. Nezakonita zadovoljstva čoveku i duši donose teško ropstvo.

Zavisnik od droge mora znati da on nezakonito psihodelično stimuliše eterične snage, koje iz korena kičme (muškog principa) idu kroz kičmu, i u lobanji i mozgu (ženskom principu) se ulivaju izazivajući osećaj zadovoljstva. Kada čovek kundalini snage zakonito budi, zakonitim životom i zakonitom meditacijom, onda probuđene snage ne može da mu pljačkaju avetinjske i vampirske snage, jer se uključuju u božanski kružotok; kada ih veštački i nezakonito budi (droge, samozadovoljavanje, preglasna muzika, ...), te eterične snage mu oduzimaju paklene snage; kao što je ovisnik željan droge, tako su i one željne žrtve i žedne eteričnih nektara. I tako ovisnik postaje sve slabiji, za trenutna zadovoljstva on gubi i rasipa dragocene božanske energije. Kada npr. stalno moramo rukama da podupiremo glavu, to nam pokazuje da smo energetski i duhovno jako slabi.

Ovisnik od droga mora sebe da pita zašto je se predao i predaje s drogi: iz obesti, avanturizma, bunta, iz očaja, da li traži nekakvu utehu time, da li hoće da umiri svoju nemirnu savest, da li zato što je izgubio smisao življenja ...? Činimo li nezakonitosti, savest će nas uvek peći i moriti, i tu nam nikakvi opijati neće pomoći. Čovek mora stoga prvo prestati sa nezakonitim življenjem i teškim prestupima Božijeg Zakona. Mora prestati da ubija i kolje i lovi, da krade, da pakosno laže i vara bližnje, da se klanja raznim idolima – živim i mrtvim, da zavidi bližnjima, da maltretira svoje roditelje koji se iskreno brinu o njemu, da prestane da obesno gazi subotu, dan posvećenog odmora, da prestane sa sramnom i bolesnom seksualnošću, da prestane da se sramoti kao Božije dete. Jedna čulnost povlači drugu čulnost. Želimo li oslobođenje moramo uništiti i skloniti (ne prodati!) sve nezakonite stimulanse oko nas: ploče, kasete i diskove sa žestokom satanskom muzikom (hevi-metal, pank, hard-rok, ...), sa pornografskim sadržajima: demoni u našoj kući se često mere brojem nosača zapisa te vrste koje imamo u kući. Magazine i knjige koji nose vibraciju zla takođe treba spaliti ili ih raskomadati pa dati na reciklažu. Posećujući bučne lokale za zabavu, diskoteke, koncerte, sportske utakmice, - ostaćemo čulni zavisnici. Čovek mora da prihvati vegeterijanski režim ishrane, te da nauči ponekad i da posti (samo na vodi, čaju, soku). Radostan post i predana molitva puno mogu pomoći u oslobođenju duše od satane čulnosti. Čovek se mora neuvredljivo osloboditi društva koje ga pokreće na razuzdanu zabavu. Mora naučiti da uživa u tišini i plemenitoj muzici (neškripeća klasika to uglavnom pruža). Čovek mora naći istinska i zdrava zadovoljstva. Ne nađe li na zakonska zadovoljstva, nikad se neće osloboditi nezakonitih, ona će ga uvek "očaravajuće" privlačiti.

Čovek-zavisnik koji hoće oslobođenje mora, mora zakonski koristiti svoje jutro i svoje veče. Jer kako ovde koristimo jutro i veče, takvi će nam biti Dani i Noći u onostranom: prijatni ili vreli i ledeni. On mora dan početi sa čistim mislima i unutarnjom molitvom (prema istoku), harmoničnom fiskulturom, higijenskim tretmanom. On se češće treba umivati hladnom vodom i tuširati telo mlakom vodom, pogotovo glavu i kičmu. Svoju garderobu treba redovno prati i stvari oko sebe treba redovno čistiti i vodom prelaziti; tako će privlačiti čista bića oko sebe. Svoju dnevnu odeću, pogotovo ako je bio u nekoj gužvi, treba tokom noći držati dalje od kreveta, jer se na njoj lepi negativna vibracija i ometa u spavanju senzibilnog čoveka. Miomirisno kađenje je takođe može biti u službi osvežavanja aure sobe i privlačenja Svetla. Svoju sobu treba obojiti u neku nežnu pastelnu boju. On mora naučiti da uživa u svetlu. Treba početi da nosi komotnu svetlu i jednobojnu odeću, i da se naravno prijatno u njoj oseća.

Ako mu stambeni uslovi dozvoljavaju treba da uzme da čuva i da se brine o nekoj plemenitoj životinji (pas, mačka), nikako pticu kojoj bi uskratio slobodu kretanja. Vibracija plemenitih životinja puno i zdravstveno znači.

Ako ponekad ima seksualni život, mora se uzdržavati od ejakuliranja; jer svako prosipanje semene snage pljačka mnoštvo duhovne snage, skraćuje život i guši kreativnost. On nesme da začinje decu dok je još energetski slab. Mnogima bračna nadopuna i deca puno znače za osmišljeniji život, i stoga se i trebaju, ako im to sudbina dozvoljava, i ako mogu pobediti satanski otpor, da dođu na častan način do prave nadopune.

Čovek na putu oslobođenja mora prestati da živi u snovima i fantazijama, jer prazna maštanja stvaraju legla u kojima se ugnezduju nečasne onostrane snage i koriste nas kao lutku. On mora naučiti da živi u unutarnjoj praznini i tišini; a kada to postigne i skloni misaone ruševine, može sebe i neurolingvistički programirati, unositi u sebe pozitivne identifikacije poput: "Mene prožima i nadahnjuje Beskonačna stvarnost", "Ja sam biće Svetlosti", "Gospod je moja Stvarnost", "Hoću zakonito da živim", ... I on mora često da se moli, te da pronalazi božanske programe u sebi, nalazi njihovu jakost. I što je jako važno, od Satane nesme ništa da očekuje: svetsku slavu, moć, beskrajno bogastvo, ... Masivne žudnje čoveka povlače u dubine Bezdana.

Čovek koji hoće oslobođenje nesme da beži od zakonitog fizičkog posla, čakviše za njega je jako dobro da češće doživljava bol fizičkog napora. Lagodan život umrtvljuje dušu i obesmišljava postojanje. Ako ne može da radi i fizički napreže, može se rekreativno baviti nekim prikladnim amaterskim sportom, npr. plivanjem, planinarenjem, veslanjem ... Profesionalni sport, koji se sav vrti oko slave i novca, je već gotovo u potpunosti u službi Satane.

- 19:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

  svibanj, 2011  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Linkovi

Sadržaj:

.

.